Izvor:
29.01.2018 u 13:46
0

POTRESNA ISPOVEST MAJKE NASTRADALOG HEROJA SA KOŠARA ZA HAPPY TELEVIZIJU: „Verovala sam u vojsku, a sina nisam mogla da prepoznam“!

U jutarnjem programu Happy televizije "Dobro jutro Srbijo" gost je bila Borjanka Boba Livić majka poginulog borca Nemanje koji je svoj mladi život dao u teškim borbama koje su se vodile na karauli Košare.

Tek sada neko priznanje dobijaju borci koji su se borili i svoje živote ostavili na Košarama. Nemanja je bio mladić kada je otišao na odsluženje vojnog roka.

Akciju su započeli borci Prištinskog korpusa. Ta akcija je započeta kada su optužnice podignute. Od tada održali smo po Srbiji 11 mitinga podrške. Nemanja je 20. novembra napunio 18 godina i 17. decembra je bio već u Prištini. Kao takav sa toliko godina je bio najmlađi vojnik… U Beogradu se nije znalo da se dole vode teške borbe i da su životi vojnika ugroženi. Čula sam priče da je moj sin služio Miloševića, to istina nije. Moj sin je iz vojničke porodice. Oficir mi je bio otac. Vojnu akademiju mi je bratanac završio, mi smo porodica u čijim genima je vojska – izjavila je Borjanka Boba Livić

Kada joj je njen sin otišao u vojsku, Borjana se prijavila da ide sa njim

Željko Petrovic je držao govor i ohrabrivao roditelje da je taj deo zemlje gde vojska ide najsigurniji. Moja vera i idealizovanje vojske je dovela do toga da sam i ja poverovala u to. Nemanja je bio dete koje je obožavalo vojsku. Vojska je bila za njega početak i kraj svega. On je već sa 18. godina otišao u vojsku i mogao je da ide u Suboticu ili u bilo koji drugi grad da služi, ali je on otišao u 63 brigadu. Želja mu je bila jaka i nisam mogla da ga zaustavim. Želeo je da bude u najboljim specijlnim jedinicama. Ja sam smatrala da meni neko kaže da ne mogu negde da idem, ja bih otišla. Na razgovorima koji su vođeni sa njim procena je bila ta da nije bio za običnog vojnika. Bio je spreman za specijalce već sa toliko godina. Pekoviću sam verovala i nisam posumnjala nijednog momenta u to. Nisam se bojala za njegov život. Nisam otišla odmah za njim u vojsku, tamo sam se uputila kasnije – rekla je Nemanjina majka.

Tragedija koja se dogodila zadesila ju je po povratku u Beograd.

Sin mi je poginuo samo mesec dana pošto sam se vratila sa Kosova. On je bio u kasarni odmah na ulazu u Prištinu jer je to kasarna koja je imala te policijske jedinice. U februaru sam trebala da idem dole samo da ga vidim. Dan pre toga su mi javili da idu na vežbu i da ostaju na terenu. Rečeno mi je "ako hoćete da se čujete sa njim evo vam preko vojne linije". Rekao mi je tada da se necemo videti, a je sam rekla da hoćemo. Tu sam pogrešila. Rekao mi je da idu van Prištine i da kupim jedne dnevne novine da bih saznala gde – rekla je Borjanka i dodala:

Kosovo je tada bilo blokirano, na Duljama je bio prvi napad na vojnu policiju. Nemanja je bio na terenu pored Ðakovice. Ja do tada nisam znala ni gde je Ðakovica. Ćerka je kupila auto-kartu da bi i videli gde se nalazi to i gde je Nemanja. Pomislila sam da idem autobusom tamo i krenula. Već negde kod Kraljeva smo saznali da je Kosovo blokirano. Do Prištine smo mogli, ali dalje ne. Kada sam stigla videla sam da su pored kasarne bila parkirana vojna kola. Sa putnom torbom na ramenu sam došla do ograde i pitala da li su oni vojna policija iz Prištine, rekli su mi da nisu da su iz Niša i da je vojna policija iz Prištine već otišla na teren. Na informacijama u kasarni je bilo još dosta roditelja koji su čekali vesti o svojoj deci. Pitala sam gde je otišao 52. bataljon, rekli su mi da je tamo gde ni ptica ne može da prode – kazala je majka tragično nastradalog Nemanje.

Neprijatni dogadaji i scene su se dešavale na putu ka Nemanji.

Krenula sam tamo gde mi je sin. Htela sam da mu vidim samo oči i shvatim da li ima straha u njima. Stigla sam do Peći, videla sam bunkere i našu policiju. Oni su izgledli kao glineni golubovi Zaustavljali su autobus u kom smo bili vozač, vojnik i ja na prvom sedištu, a pozadi je bio mali broj starijih ljudi Tu je bilo vrlo neprijatnih scena. Spremljena mi je lična karta bila uvek u ruci. Otvarali su bunker. Torbe su otvarali, Šutirali su nogom torbe i lomili sve što je bilo u njima. Vizuelni doživljaj je bio jako ružan. Kada sam stigla u Peć, već sam bila sam na putu za Ðakovicu. Nisam smela da pominjem gde idem, kod koga. Lažno sam se predstavljala i govorila da imam vrlo važan sastanak. Stigla sam do sina. Čekala sam ga četiri dana u nekom hotelu. Bio je na položaju negde – kazala je Livić.

Sam susret sa sinom je bio u prvi mah čudan jer ga je dug boravak na terenu promenio. Koliko se promenio?

Nisam prepoznala sina. Njega kao i drugu vojsku su stavili u kamion sa kojim su ih vozili na kupanje. Skočila sam kada sam videla kamion. Vojska je izlazila i uspela sam da se proguram nekako kroz njih i pronašla sam Nemanju. Tek kada je skinuo šlem, videla sam po očima da je to moj sin. Hvalio sa drugarima da sam stigla, da sam uspela i da je on znao da hoću. Šalili su se vojnici sa njima da necu uspeti. On je bio ponosan – rekla je Nemanjina majka i dodala:

Imali smo vremena to po podne i noć da budemo zajedno. Promenio se dosta psihički. Vodila sam ga na ručak, Pričao mi je sve šta je radio. Da su vojnici solidarni. Šiptari im ne mogu ništa. Jeo je polako i rekao mi je da je shvatio samo da je najvažnija u životu ljubav – rekla je Nemanjina majka.

Sledeći put ga je videla na leto.

Bio je juli mesec, ja sam pisala zahteve da godišnji odmor provedem kao pripadnik saniteta. Nisu mi dali. Naravno ja nadem vezu i opet sam videla sina. Nije se nadao da ću da dodem. Dobio je nagradno odsustvo i kada smo se videli bio je oduševljen. Tada me je video u uniformi u belom. Brinuo je o meni. Govorio je da mu neće biti lako da se bori i da razmišlja kako sam ja. Samo sam mu rekla da ne brine, da on radi svoje, a ja svoje.

Tragična vest stigla je po povratku u Beograd.

Sveti Ilija je bio dan kada je Nemnja poginuo. Ja sam se vratila u nedelju, a on poginuo u subotu. Bila ja udružena akcija vojske. Trebali su da osvoje neki vrh. Starešina je bio ispred njih, predvodio ih je. Ranjenom drugu je Nemanja hteo da pomogne. Metak je stigao, iz nekog pravca i pogodio ga. Probio je šlem i Nemanja je bio mrtav pre nego što je pao na zemlju. Dali su mi u ruke telegram da je u napadu terorista Nemanja zgubio život, Uvredila sam majora, udarala, a on je stajao mirno, bez ijednog pokreta. Pitala sam ga zašto nije na Kosovu? Saznala sam posle da je taj čovek više puta bio ranjavan u Vukovaru – kazala je gospoda Livić.

Nemanja je dopremljen u Beograd posle pogibije.

Sina su dopremili u Beograd na VMA. Radili su obdukciju, a ja sam bila protiv toga. Medutim takva je procedura. Tražila sam da ga vidim, nisu mi dali ali uspela sam i u tome. Pogledala sam mu glavu i videla gde je ulazna rana od metka. Tražila sam da mu vidim stopala jer znam da su žuljevi ti koji se prvi pojave zbog čizama kada se dugo ne skidaju. Pogledala sam Nemanjina stopala, ona su bila sva krvava – zaključila je potresnu priču Borjanka Boba Livić, majka jednog od mnogobrojnih heroja sa Košara.

Izvor: Happytv.rs
Foto: Youtube/Printscreen

PREUZMITE MOBILNE APLIKACIJE

Gledajte “Happy” kablovske kanale i to: “Moje happy društvo”, “Moj happy život”, “Moja happy zemlja” i “Moja happy muzika”.

Program se emituje kod kablovskih operatera “IrisTV” i “Supernova”, a možete ih pronaći na sledećim kanalima: “Moje happy društvo” - IrisTV / 171 ; Supernova / 71 | “Moj happy život” - IrisTV / 172 ; Supernova / 72 | “Moja happy zemlja” - IrisTV / 173 ; Supernova / 73 | “Moja happy muzika” - IrisTV / 174 ; Supernova / 74

Ostavite komentar

Unesite pojam i stisnite enter